ČETNICI OTIMALI I KRSTILI BOŠNJAČKU DJECU TIJEKOM GENOCIDA U BOSNI (1992-1995)

Izdanje Dopunjeno: 11 marta 2013.

Ispovijest Dude i Mirsade Dizdarević iz Višegrada:

Vratila sam kćer koju su mi četnici oteli iz naručja

Duda i Mirsada Dizdarević

Dnevni Avaz — Mirsada Dizdarević iz Višegrada, kao četverogodišnja djevojčica, 13. septembra 1992. godine, u vrijeme krvavog pira zločinaca u ovom gradu na Drini, istrgnuta je iz majčinog naručja i odvedena u Beograd. Žrtva je zločina – ratne otmice djece – za koji se nikome još nije sudilo.

Bol i patnja

Bilo joj je namijenjeno da bude pokrštena i usvojena, kao i nepoznatom broju djece koja su oteta od roditelja tokom agresije na BiH i odvedena u Srbiju. Mirsada je u Srbiji provela nekoliko godina u centru za nezbrinutu djecu. No, njena do sada neispričana priča samo pukom srećom i predanošću njene majke Dude otišla je u drugom smjeru.

Ova danas 24-godišnja djevojka sad živi u Sarajevu s majkom, i dalje se boreći s teškim psihičkim traumama zbog onoga što je preživjela i odvojenosti od majke. U ekskluzivnoj ispovijesti Mirsada i njena majka Duda kažu da nikada neće zaboraviti dan kada su razdvojene. Mirsada mnogo manje govori, ali majka se sjeća svakog detalja.

- Sjećam se tog dana, ostala mi je slika krvavih ulica Višegrada – kaže Mirsada, koja dijeli sudbinu više od pola miliona nezaposlenih Bosanaca i Hercegovaca.

Majka Duda kaže da su četnici, kada su joj uzeli kćerku, ubili sve u njoj.

- Srpski vojnici palili su kuće po Višegradu. Bosa sam istrčala na ulicu s djetetom u naručju da nas žive ne zapale. Domalo se ispred mene zaustavio crveni automobil u kojem je bio vojnik. Rekao mi je da sjednem u auto i odvezao me u zgradu zavoda, gdje su bila smještena djeca s posebnim potrebama. Nakon dva mjeseca došla su dvojica muškaraca, jedan vojnik s puškom i jedan iz Crvenog krsta. Rekli su da Mirsadu vode u dom u Beograd. Plakala sam i molila ih da mi je ne uzimaju, ali jesu – prisjeća se Duda.

Od tog dana Duda nije spavala noćima. Pitala se šta je s njenom Mirsadom, je li živa, ima li šta jesti…

- Poslije nekoliko mjeseci saznala sam da je živa, ali se nisam smirila. Jedina misao bila mi je kako doći do nje. U Crvenom krstu su mi obećali da će je dovesti. Kupila sam igračke i s djecom od sestre čekala svoju ljepoticu – kaže Duda.

Ponovni susret

Mirsadu je u Beogradu pronašla polusestra Habiba, koja je bila udata za Srbina. Iako se toga u potpunosti ne sjeća, Mirsada je jedno vrijeme provela u kući Habibe.

No, Mirsada kaže da je trpjela strahote i od Habibinog muža te je ponovo vraćena u dom. Jedna porodica je, kako navodi, dolazila u dom s namjerom da je usvoji i pokrsti, no odustali su kada su saznali da joj je majka živa. Za to vrijeme Duda je patila i čekala da joj vrate kćerku. Posredstvom Crvenog krsta Mirsada je vraćena majci krajem 1995. godine. No, ponovni je susret s Mirsadom, koja je tada imala već skoro osam godina, donio je novu traumu. Duda kaže da joj je to bio najteži trenutak u životu.

- Kad se našla ispred mene, nisam je prepoznala. Bila je velika, nije više bila malo dijete. Zvala sam je da mi dođe, nije htjela. Nije me prepoznala. Govorila sam joj da sam ja njena majka. Plakala je i bježala od mene. Davala sam joj igračke, ali je odbijala da mi priđe. Bol koju sam tada osjetila neizbrisiva je, uništila me – sjeća se Duda.

Članak američke novinarke

O Mirsadinom slučaju je još 1992. godine pisala američka novinarka Nina Bernštajn (Bernstein), koja ju je pronašla u Beogradu 29. avgusta 1992. godine. U svom članku je napisala:

- “Bilo je previše krvi”, govorila je Mirsada bojeći čitav list papira crvenom bojom. Pritiskala je crvenu bojicu na papir. Prstima je prelazila preko papira, noktima stružući boju. “Vidjela sam kamion. Moja majka bila je u njemu, trčala sam za njim i plakala, ali se nije zaustavio. Vojnici su je odveli.” Jednom od vojnika je rekla: “Oni ljudi tamo su svi ludi.”

* * * * *
Sudbina Bošnjačke siročadi iz Višegrada koja su oteta i odvedena u Beograd

Bošnjačkom dječaku dali ime po srpskom borcu

Seška Stenojlović iz Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji

Dnevni Avaz -- Dvoje siročadi iz Višegrada koja su nestala 13. septembra 1992. godine kada su u mjesto Dobrun kraj Višegrada ušle srpske vojne snage transportirano je u Dom za nezbrinutu djecu "Zvečanska" u Beograd, a potom pokrštena, otkriva "Dnevni avaz".

Bošnjačkom dječaku od deset mjeseci dali su ime Goran Nikolica po srpskom borcu koji je bebu pronašao, a petnaestomjesečna djevojčica nazvana je Dragana Veljović.

Seška Stenojlović iz Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji otkrila je "Avazu" detalje o njihovom usvajanju u hraniteljske porodice u Beogradu.

Bebe u domu

- Vidjela sam te bebe kada su ih doveli u dom. Niko nije znao njihova prava muslimanska imena. Data su im srpska, morali su ih nekako zavesti. Do 1998. godine pod ingerencijom doma "Zvečanska" bili su i Nikolica i Veljović. Te bebe usvojile su prije 15 godina hraniteljske porodice - kaže Stenojlović.

Prema posljednjim informacijama do kojih je došla Stenojlović, hraniteljice ove djece su u međuvremenu umrle, a djeca su s članovima njihovih porodica, najvjerovatnije, napustila Srbiju, čime se izgubio i njihov trag.

- Žena kod koje je Dragana bila zvala se Veselinka Marjanović, ali je umrla. Važno je istaći da i Dragana i Goran znaju, zasigurno, svoje porijeklo, da su iz BiH. To se od njih nije skrivalo. Neformalno sam saznala da je Nikolicu iz centra usvojila penzionisana učiteljica iz Beograda. Ta žena je također umrla - kaže Stenojlović.

Prema nezvaničnim informacijama do koji je došla Stenojlović, Goran Nikolica je sada u Bosni.

Dosta slučajeva

- U Višegradu su njihovi srodnici, neko se mora sjetiti da je u to vrijeme među porodicom imao mušku bebu od deset mjeseci koju su tada izgubili i djevojčicu od godinu i tri mjeseca - kaže Stenojlović, dodajući da su možda njihovi roditelji živi.

Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, kaže da su se i oni uključili u potragu za djecom iz BiH. Ona ističe kako je očito da je bilo dosta slučajeva odvođenja djece iz BiH u Srbiju.

- Mi ne znamo koji je broj te djece. To je, svakako, tema kojoj tek predstoji istraživački rad. Potreban je cijeli tim koji bi se samo bavio istraživanjem tragova gdje su ta djeca na kraju završila. Oni sada imaju najmanje 20 godina, neka od njih i više. To je jedan vrlo zahtjevan posao. Vjerovatno mnoga od te djece i ne znaju ko su i šta su - priča Biserko.

Mijenjanje identiteta

Predsjednica Udruženja "Žena-žrtva rata" Bakira Hasečić pokrenula je priču o nestaloj djeci iz BiH koja su odvedena u Srbiju nakon što su im roditelji ubijeni u ratu ili odvedeni u logore. Aktivisti Udruženja uspjeli su nakon dvije decenije doći do nekadašnje socijalne radnice u Crvenom križu Jugoslavije Nevenke Uzelac, koja im je otkrila detalje o prebacivanju samo neke djece iz Višegrada u Beograd.

- Djeca su odvođena u Srbiju i primana u prihvatne centre. Nekima je promijenjen identitet i pokrštavana su. Znamo da su se izdavale krštenice za njih - kazala je Uzelac, koja je prošle godine posjetila Udruženje i Bakiri Hasečić otkrila da je u Srbiji vidjela prihvatne centre gdje je bilo mnogo djece iz BiH.

Hasečić apelira na institucije BiH da pomognu kako bi se doznala istina o nestaloj bosanskoj siročadi koja se nalazi u Srbiji.

* * * * *

Nakon Srpskog masakra nad Bošnjacima Caparde

Oteli Bošnjačku Bebu Senidu, Odveli je u Srbiju i Nadili joj Ime "Mila" 

Senida Bećirović u posjetu svojoj Bošnjačkoj rodbini u Sarajevu.

Večernji list -- Još nisam potpuno svjesna što se događa. Lijepo je oko sebe imati obitelj. Odrasla sam s dvije osobe, a sada znam da ima mnogo ljudi koji me vole, koji su sve ove godine vjerovali da sam živa“, ovim riječima je Senida Bećirović iz sela Capardi kod Kalesije opisala svoje osjećaje nakon što se, nakon punih 16 godina života u Beogradu pod imenom Mila Janković kod staratelja Živka i Živane Janković, susrela s biološkim ocem Muhamedom Bećirovićem.

Podsjećanja radi, 1992. godine srpske postrojbe odvele su njegove suprugu Senadu (1967.) i dvije kćeri Sandu (1988.) i Senidu (1991.). Sanda je tada imala četiri, a Senida jednu godinu. Muhamed je nestanak žene i kćeri prijavio Crvenom križu. Dao je i krv za DNK analizu za potrebe identifikacije u slučaju da njegovu obitelj ekshumiraju iz neke masovne grobnice.

Ipak, Muhamed, koji danas živi i radi u Njemačkoj, uspio je nakon 16 godina pronaći mlađu kćer Senidu. U svibnju prošle godine dobio je poziv iz Beograda. Rečeno mu je da je pronađena jedna kćer i da je živa. U Beogradu je Muhamed pronašao Senidu, koju su kao usvojeno dijete othranili Živan i Živka Janković. Senida Bećirović je odrastala pod imenom Mila Janković. I DNK analiza, koja je urađena u Novom Sadu, potvrdila je da je Mila zapravo Senida.

Šokantna životna priča

Senida danas živi u Sarajevu kod tetke Šuhre Omerović iz Sarajeva, inače majčine sestre. Nakon telefonskog poziva nije bila raspoložena za razgovor, posebice o njezinoj majci i sestri, za koje se nada da su žive. “Nada uvijek postoji, ali mi je o tome u ovom trenutku doista teško govoriti”, kaže Senida. Trenutno je okupirana učenjem u srednjoj grafičkoj školi u Sarajevu. Senidina je želja da se nakon završene srednje škole počne baviti dizajnom, dakako uz dodatno usavršavanje na nekom od fakulteta ili viših škola grafičke struke.

No, najveća joj je želja posjetiti oca koji živi u Njemačkoj. Prije izvjesnog vremena dobila je i CIPS-ovu osobnu iskaznicu sa stalnim boravkom u Sarajevu. Uskoro će dobiti i bh. putovnicu te će joj se na ljeto konačno ispuniti želja da posjeti oca u Njemačkoj. Inače, šokantna životna priča ove djevojke počela je u svibnju 1992. Tada je imala samo devet mjeseci. Iz kuće u Capardama, sela koje je okupirala srpska vojska, odnio ju je jedan vojnik. Otada sve do svibnja prošle godine, kada se prvi put susrela s ocem, ni o njoj ni o njezinoj majci Senadi i starijoj sestri Sandi obitelj ništa nije znala. “Znala sam da mi Živko i Živana Janković nisu pravi roditelji. To su mi od početka govorili i drago mi je zbog toga. Imala sam lijepo djetinjstvo.

Puno su mi pomogli u životu i dan danas mi pomažu. I gdje god da budem bila, nikad ih neću zaboraviti”, priča Senida. Kaže da se Jankovićima godinama javljalo puno ljudi tvrdeći da su njeni roditelji. 
“Zvali su iz Slovenije, Mađarske, Makedonije… Živko i Živana nikada nisu pravili probleme iako ih je sve to emotivno pogađalo. Govorili su, ako se dokaže da su to moji roditelji, uvijek možeš otići k njima”, govori Senida.

Nada nikada ne umire

O tome kako je dospjela u dom Jankovića u Beogradu, koji su izgubili dva sina u prometnoj nesreći, zna iz onoga što joj je ispričala Živana.
“Ona mi je ispričala da me vojnik našao u kući, u kolijevci, odnio me svojoj majci u Vlasenicu, koja se zvala Ruža. Rekla mi je da su me u početku zvali Ruža, po njoj. Onda me Ruža dala Desi iz Centra za socijalni rad, a odatle sam otišla kod Zdravke Elez, kod koje sam bila dva mjeseca. Onda je, kako mi je Živka ispričala, u jednim dnevnim novinama objavljen je poziv za usvajanje i starateljstvo, pa su se njih dvoje javili”, prepričava Senida.

Kaže da su joj sve ispričali o njenom podrijetlu, o ratu i o BiH, tko je i odakle je. Međutim, ispočetka nije htjela tražiti bilo koga od svoje obitelji, vjerojatno iz razloga što psihički nije bila spremna. No onda je iznenada odlučila i počela tražiti oca. Otišla je u Centar za socijalni rad na Čukarici u Beogradu i odatle je sve pokrenuto. S ocem se prvi put srela u svibnju prošle godine. “Ne postoje riječi koje mogu opisati taj naš prvi susret”, kaže ova djevojka, koja se još navikava na novi život u Sarajevu. “Nadam se i da su moje mama i sestra žive.

Nadu nikada ne treba izgubiti, to se, evo, pokazalo i u mom slučaju. Voljela bih znati gdje su, jesu li žive. Zajedno s ocem učinit ću sve da ih pronađem”, ustrajna je Senida Bećirović. Kaže da bi željela znati što se dogodilo s njezinom majkom i sestrom, ali i upoznati srpskog vojnika koji ju je 1992. uzeo iz kolijevke i na taj način je spasio sigurne smrti. Iako se ni dandanas ne zna ime vojnika koji ju je spasio, prema nekim izvorima navodno živi u SAD-u, a prema drugim je nakon tog događaja poginuo. No, jedno je sigurno – ako je živ, Senida bi ga uistinu željela upoznati.

* * * * *

Sociolog centra u Beogradu o odvodjenju Bošnjaka iz Višegrada

Znali da su djeca oteta, a dali ih na usvajanje

Beograd

Dnevni Avaz -- Četvero bošnjačke djece iz Višegrada, uzrasta između deset mjeseci i sedam godina, 13. septembra 1992. godine dovedena su u Centar za zaštitu djece i omladine "Zvečanska" u Beograd, a kasnije data hraniteljskim porodicama, potvrdila je za "Dnevni avaz" Jasminka Marković, sociolog iz ovog centra.

Usvojeni i pokršteni

Naš list je ranije objavio priču o tome kako su početkom agresije iz Višegrada, ali i iz drugih gradova istočne Bosne, djeca uzimana od roditelja i vođena u Srbiju, gdje su pokrštavana i davana na usvajanje. Slučaj Dude i Mirsade Dizdarević, o kojem smo pisali, jedan je od rijetkih u kojem je majka uspjela vratiti svoje dijete. Većina roditelja nije, a ni mnogo roditelja nije preživjelo zločine u istočnoj Bosni.

Marković, kako nam je rekla, nije mnogo znala o djeci koja su dovedena u Centar, ali ističe da su znali da su iz BiH te da se nije mnogo raspitivala.

Navodno su djecu odveli Gilbert Despić (Despich), bivši francuski industrijalac koji je radio kao volonter za humanitarnu organizaciju, a u tome su mu pomogli socijalna radnica Crvenog križa Nevenka Uzelac i jedan srpski vojnik. U dokumentima koje su predali nadležnima u Centru, kaže Marković, stajalo je da su roditelji dvije bebe, dječaka od deset i djevojčice od petnaest mjeseci, "nepoznati".

Marković tvrdi da su dvije bebe dovedene pod imenima Goran Nikolica i Dragana Veljović te da niko nije znao njihov pravi identitet. Sve što su znali jeste da su iz Višegrada i da su bošnjačka djeca.

- Sjećam se da su nam ti ljudi doveli trojicu dječaka i jednu djevojčicu. Osim Gorana i Dragane, u dom smo smjestili i braću Gušo, Emira (7) i Elvina (4). Znali smo da su muslimanska djeca, tako smo ih i registrovali - tvrdi Marković.

Vidno uplašeni

Prema njenim riječima, djeca su bila vidno uplašena kada su ih zaposlenici preuzeli i smjestili u ovu ustanovu zajedno s ostalim korisnicima koji su tu boravili iz Srbije.

- Rečeno nam je da su Goran i Dragana siročad iz BiH i da su ih vojnici našli ispod nekog mosta te da su bili prepušteni sami sebi. Iako su bili mali, na njima se vidjelo da su uplašeni, stalno su plakali. Pružili smo im potrebnu zaštitu - tvrdi Marković.

Ne znaju gdje su

Nakon dvije godine provedene u Centru, djeca su odvedena u hraniteljske porodice. Iz Centra tvrde da o toj djeci, nakon što su otišla iz doma, nemaju nikakvih informacija.

- Mi korisnicima, kada su kod nas, pružamo zaštitu, ali ne odlučujemo o njihovoj sudbini. O izbjegličkoj populaciji nismo imali poseban dosje, jer to nije bila populacija koju mi redovno zbrinjavamo. To je bila naša privremena funkcija - ističe Marković.

* * * * *

NEVENKA UZELAC, SOCIJALNA RADNICA CRVENOG KRIŽA

Beograd krije podatke o sudbini djece iz Višegrada

Nevenka Uzelac, socijalna radnica Crvenog križa koja je tokom 1992. godine iz Višegrada odvela petero bošnjačke djece u Beograd, izjavila je za "Dnevni avaz" da vlasti u Srbiji imaju tačne podatke o njihovom porijeklu, ali da ih kriju.

Uzelac navodi da je petero djece pronašla u katastrofalnom stanju u domu za mentalne bolesnike i, uz pomoć Gilberta Despića (Despich), bivšeg francuskog industrijalca koji je radio kao volonter za humanitarnu organizaciju, prevela ih preko granice te ih smjestila u Centar za zaštitu djece i omladine "Zvečanska" u Beogradu.

Ostavljeni u domu

- U domu u Višegradu, gdje su bila djeca, nije bilo čak ni sapuna za pranje 310 mentalno zaostalih pacijenata. Žena s najvećim oštećenjem mozga ležala je na podu zaključane sobe u vlastitom izmetu. Drugi su imali tuberkulozu, nekontrolisane napade... Usred svega toga bilo je petero djece između 10 mjeseci i sedam godina, koje su u ustanovu ostavile lokalne srpske vlasti, te smo ih mi odveli u Beograd - prisjeća se Uzelac.

Prema njenim riječima, u Gradskom centru za socijalni rad u Beogradu, koji je vodio evidenciju o izbjeglicama, nalazi se kompletna dokumentacija o djeci.

- Izvještaj o dovođenju djece koji sam napravila, zajedno s njihovim dokumentima, predala sam Gradskom centru za socijalni rad u Beogradu, koji je sve pohranio u arhiv. Kada sam tražila da mi daju te podatke, rekli su da su oni tajni te da mi ih ne mogu dati. Znam samo da u papirima pišu njihova prava imena i podaci o porodici i porijeklu - ističe Uzelac.

Ona kaže da se na zahtjev predsjednice Udruženja "Žene - žrtve rata" Bakire Hasečić uključila u potragu za njima.

Pet mališana

- No, naišla sam na zid gdje god sam se o njima raspitivala. Jedno vrijeme s njima sam bila u kontaktu, sada sam im izgubila svaki trag - kaže Uzelac.

Među petero djece koje je odvela bila je i Mirsada Dizdarević, o kojoj je naš list pisao, i to je jedini slučaj da je porodica vratila dijete.

- Djevojčicu od 15 mjeseci i 10-mjesečnog dječaka u naručju sam odvela u Beograd. Oni su smješteni u hraniteljske porodice. Dječaku je dato ime Goran Nikolica, po srpskom vojniku koji ga je pronašao. Pretpostavljam da su djeca još u Srbiji - navodi Uzelac.

U Gradskom centru šute

- U skladu s načelima komunikacije s medijima, obavještavamo vas da ne možemo pružiti bilo kakav odgovor na vaša pitanja, jer ona u svakom pogledu prevazilaze okvire djelatnosti i nadležnosti Gradskog centra za socijalni rad Beograd - stoji u dopisu koji nam je poslala Snežana Stošković, direktorica ovog centra.