BOŠNJACI SE KRSTE I ASIMILIRAJU U SRBE I HRVATE

GRB BOŠNJAKA

Nije rijetko čuti od muslimana Bošnjaka koji žive u Srbiji, izuzev Sandžaka, da na sebe gledaju kao na Srbe muslimanske vjere. Pored toga, oni govore Srpskom ekavicom, a ne svojim maternjim Bosanskim jezikom. Međutim, učestal je broj i onih koji oko vrata nose pravoslavni krst. Taj kompleks inferiornosti iz godine u godinu uzima sve više maha.

“Primetili smo da pre i posle svake trke ljubiš krst oko vrata? – To mi je poklonio jerusalimski patrijarh Irinej prilikom mog boravka u Izraelu. Nosim ga jer sam pobožan i svako veče se zahvaljujem bogu na svemu… U crkvu idem jednom u nedelju ili dve.” 

Ovo su riječi Emira Bekrića u intervjuu za srbijanski magazin “ALO”. Sin Atifa Bekrića, Emir je inače atletičar koji na svojim rukama ima tetovazu “SRBIJA” ispisanu na ćirilici, a oko vrata pravoslavni krst. On je potomak iz etnički mješanog braka (otac Bošnjak, majka Srpkinja) i kao na stotine hiljada drugih “mješanaca” na prostoru bivše Jugoslavije, on je asimiliran čisto u Srbina.

Isto tako, Srbijanski diplomata, Vuk Jeremić, kojeg je rodila majka Bošnjakinja, uporno se bori za Srpske ciljeve i omaložava bošnjačke žrtve genocida. On sebe smatra velikim Srbinom i aktivan je u političkim ofanzivama protiv muslimana (Bošnjaka i Albanaca) i promocijama srpskih ratnih pjesama uz koje su četnici klali Bošnjačke žene i djecu kako u 2-gom svjetskom ratu  tako i tijekom etničkog čišćenja BiH od 1992-95.

Postavlja se pitanje, kakve koristi mi Bošnjaci imamo iz ovakvih bračnih zajednica kada se buduća pokoljenja iz tih brakova asimiliraju u druge etničke grupe? Dali je nama Bošnjacima uopšte i stalo do naše kulture, tradicije, jezika, narodnosti, domovine, njegovanja i očuvanja našeg porijekla i vaspitavanja naše djece da znaju osnove svog identiteta?

Mješoviti brakovi ruše etnički identitet grupe/a i sa time ugrožavaju kompaktnost iste/ih. Produkt tih mješanih brakova su u većem broju slučajeva djeca koja bivaju pokštena ili imaju problema sa svojm nacionalnim identitetom, jer su “neopredjeljeni”, tj. nemogu da se opredjele ni za jednu stranu; oni za sebe tvrde da su ‘Bosanci’ ili ‘Hercegovci’ i time smanjuju broj Bošnjaka na popisu stanovništva (ovakvim pristupom Bošnjaci od relativne većine postanu manjina u etnički mješanim opštinama, a teritorij takvih opština pada u ruke Srbima i Hrvatima). Stoga, Bošnjaci nemaju apsolutno nikakve koristi od onih koji se deklarišu kao “neopredjeljeni,” (ili u sličnim verzijama, “Bosanci”, “Hercegovci”, “Jugosloveni”, “Ostali” itd.)

Nadasve, mješoviti brakovi vode ka asimilaciji budućih pokoljenja iz tih brakova u Srbe i Hrvate ili “neopredjeljenje”, time smanjujući broj rođenih Bošnjaka i povećavanjem broja Srba i Hrvata i ostalih. A svi znamo da su Bošnjaci vitalni i ključni dio opstanka Bosne i Hercegovine. Da nije bilo Bošnjaka, ne bi bilo ni Bosne i Hercegovine. Dobro je poznato da bi i Srbi i Hrvati radije živjeli u sklopu svojih ‘proširenih’ “maternjih” država (Srbije i Hrvatske) nego u sklopu države BiH koju su pokušali uništiti u prethodnom ratu i pripojiti projektu Velike Srbije i Velike Hrvatske.

Na popisu stanovnistva 1991 godine, Mostar je imao oko 10% stanovnika koji su se izjasnili "Jugoslaveni"." To su bili egoistični Bošnjaci iz etnički mješanih brakova koji su marili samo za svoje brakove, a ne za svoju državu ili za svoju naciju. Pravo je čudo da smo uopšte i uspjeli odbraniti Bosnjačku opštinu Istočni Mostar i zadržati je u svojim rukama. Ali od 1991 pa do sada, stvari u Mostaru se nisu promijenile nabolje.

Primjera radi, Nino Zelenika, 25-godišnji Mostarac, kojemu je otac Hrvat, a majka Bošnjakinja, ostao je ‘neopredjeljen.’ Nino planira otići iz Mostara kada diplomira. Evo sta on kaže: "Ne želim za 40 godina još uvijek razgovarati o tome tko je Hrvat a tko Bošnjak. Imam potrebu za normalnijim životom, a ovdje ga ne vidim ni u budućnosti.” Znači, on kao ‘neopredjeljeni’ jedva čeka da napusti BiH. Njega niti zanima očuvanje Bosne i Hercegovine niti opstanak Bošnjaka na ovim prostorima. Kakve koristi sada Bošnjaci, a i sama Bosna i Hercegovina, imaju od ljudi kao što je Nino Zelenika? Apsolutno nikakve.

Uzmimo primjer Alenke Ban, tridesetčetverogodišnje Bošnjakinje iz Mostara. Njihova kći, Ornela Ban, ima 14 godina i ‘Hrvatica’ je. Pohađa hrvatsku školu, nosi hrvatsko prezime i Alenka je pristala da se prekrsti premda joj je to kao muslimanki teško palo. Iako postavlja pitanje zašto njezino dijete ne može biti ‘‘i jedno i drugo,” na kraju sama kaže: 

”Ne želim da bude nacionalno neopredijeljena. Znam kako je meni, vjerojatno ću do kraja života osjećati podjele i ne želim da njoj bude tako.” 

Ispravno je pitati kakvu korist mi Bošnjaci, a i naša maternja domovina Bosna i Hercegovina,  imamo iz ovakvih brakova, uzimajući u obzir da Bošnjakinje -- poput Alenke Ban -- krste i sebe i svoju djecu i voljno se asimiliraju u Hrvate? Mi smo na gubitku.

Zar je Bošnjacima i nakon dva krvava rata, dva etnička čišćenja i dva genocida (1941-45 i 1992-95), još uvijek svejedno da li će oni i njihova maternja država još uvijek postojati u narednih 100 godina? Uzimajući kakvi smo neodgovorni i kako nam je sve svejedno, mi vjerovatno i ne zaslužujemo da imamo državu. 

________

Text preuzet sa stranice
Udruženje “Mi se sjećamo Genocida u Bosni, 1992-95.”