MASAKR U ZAKLOPACI TRI GODINE PRIJE GENOCIDA U SREBRENICI

(Publicirano sa dopustenjem autora i magazina Bosnjaci.net)

Ostaci ubijene bošnjačke djevojčice u masovnoj grobnici Zaklopača.

Interview vodio: Daniel Toljaga
Institut za Istraživanje Genocida, Kanada

Srebrenička regija, tri godine prije genocida

Od aprila do jula 1992, srpske snage su opljačkale i zapalile na stotine bošnjačkih sela i zaseoka oko Srebrenice i susjednih općina Bratunac, Vlasenica, Rogatica i Višegrad. Prema prvostepenoj presudi Haškog tribunala Naseru Oriću,

“Između aprila 1992. i marta 1993, grad Srebrenica i okolna sela pod kontrolom bosanskih muslimana bili su neprestano meta srpskih vojnih napada artiljerijom, snajperima, a povremeno i bombardovanjem iz zraka. Svi napadi su vršeni po sličnom obrascu. Srpska vojska i paravojne snage okružili bi selo ili zaselak bosanskih muslimana, pozvali bi stanovništvo da preda oružje, a tada bi započeli sa granatiranjem i pucnjavom ne birajući ciljeve. U većini slučajeva, ušli bi u selo ili zaselak, protjerali ili poubijali stanovnike, koji nisu pružali značajniji otpor, i uništili njihove domove. U tom razdoblju, Srebrenica je svakodnevno bila izložena nasumičnom granatiranju iz svih pravaca. Naročito su Potočari bili svakodnevna meta srpske artiljerije i pješadije jer su bili važna tačka u odbrambenoj liniji oko Srebrenice. Druga naselja bosanskih muslimana takođe su neprekidno napadana. Rezultat svega toga bio je veliki broj izbjeglica i stradalih."

Jedan od takvih sela bila je Zaklopača, nekada malo mjesto u općini Vlasenica u blizini granice sa Srebrenicom. Dana 16. maja 1992 godine, srpske snage su prišle selu i od bošnjačkog stanovništva zahtijevale da predaju svoje oružje. Osim nekoliko lovačkih pušaka, bošnjačko stanovništvo nije imalo nikakvog borbenog oružja da se brani. Kada su Srbi saznali da su Bošnjaci efektivno nenaoružani, blokirali su sve seoske izlaze i poklali najmanje 63 bošnjačkih muškaraca, žena i djece.

DANIEL TOLJAGA: Nihada, hvala Vam što ste pristali sudjelovati u ovom intervju-u. Ja sam zaista počašćen da imam mogućnost razgovarati sa Vama. Kada razmišljate o Zaklopači, da li loše uspomene zasjene dobre?

NIHADA HODZIC: Prije svega, želim iskreno da Vam se zahvalim što ste mi podarili priliku za razmjenim svoja iskustva i šire znanje o događajima 16 maja 1992 godine koji su zadesili Zaklopaču i veliki dio istočne Bosne dok je srpska agresija progresovala u dubinu Bosne i Hercegovine. Umjesto da budem među zaboravljenim statistikama onih koji nikada neće moći tražiti pravdu za ono što im je učinjeno, ali i za nas koji smo bili dovoljno sretni da preživimo, ja se osjećam izuzetno sretnom što se nalazim u poziciji da Vam ispričam o tome što se tačno dogodilo na taj strašni dan. Osjećam se sretnom da sam preživjela, međutim, osjećam da je veliki dio života kojeg smo ja i moja familija poznavali umro zajedno sa našim voljenim koji su tog dana bili pobijeni. Tako da je odgovor na Vaše pitanje “DA”. Vjerujem da loši događaji neizbježno zasjenjavaju dobre uspomene sve dok zaslužena pravda ne bude zadovoljena. Iako smo preživjeli pokolj, mi živimo sa nasljeđem i boli ovog strašnog događaja čija uspomena će nas proganjati dok smo živi. Željeli bismo da se sjećamo naše rodbine u više 'sretnijim' okolnostima, ali kad god se sjetimo kako su njihovi životi nepravedno i brutalno prekinuti, to nas vraća u ovu tužnu stvarnost sa kojom se moramo nositi upravo zbog toga što počinitelji ovih gnusnih ubistava još uvijek nisu dovedeni odgovarajućoj pravdi.

Ponavljanje zločina

DANIEL TOLJAGA: Zaklopača je isto tako bila mjesto zločina u jesen 1941, kada su srpski četnici pod zapovjedništvom fašističkog kolaboratora Jezdimira Dangića zabarikadirali 81 bošnjačkih muškaraca, žena i djece u lokalni mekteb, a potom ih žive zapalili. Jeste li ikada pomislili da bi Srbi mogli ponoviti Zaklopački masakr 1992 godine - nekih tri godine prije Srebreničkog genocida i 50 godina nakon Drugog svjetskog rata?

NIHADA HODZIC: Općenito, ljudi su bili uvjereni da nam se nikada ništa loše neće desiti. Kad smo čuli pucnje automatskog oružja u daljini, bilo nam je rečeno da je to samo rutinski 'trening' oružanih snaga. Moj djedo ipak nije bio tako lakovjeran. Znao je da situacija izgleda vrlo blijeda i da nam se zasigurno nešto strašno spremalo. Vidite, moj djedo Ibro Hodžić je preživio pokolj u Zaklopači u Drugom svjetskom ratu. Preživio je strijeljanje od strane svog srpskog komšije kada su na desetine drugih muslimana iz sela bili pobijeni u streljačkom redu - uključujući i mog pradjedu koji je bio ubijen od strane drugog srpskog komšije. Mome djedi je te 1941 godine bilo samo petnaest godina starosti, i moglo bi se reći da mu je brzo mišljenje spasilo život. Dok je pijani Četnik učitavao novi metak na starom modelu puške, moj djedo je pao na zemlju momenat prije nego što je Četnik povukao okidač. On je neko vrijeme ležao nepomičan, jer je grupa Srba došla i mecima bušila glave onima koji su jecanjem pokazivali znakove života. Moj petnaest godina star djedo je taj pokolj preživio 1940tih, da bi u ponovljenom zločinu bio ubijen od strane istih ljudi 1992 godine, i to na pragu svoje kuće zajedno sa ostatkom svojih pet sinova i jednog unuka koji je u to vrijeme imao tek šesnaest godina.

Niko nije mogao razumjeti slutnje moga djede da bi se opet nešto loše moglo desiti, jer smo imali dobro pouzdanog srpskog komšiju po imenu Milenko Đurić (Gorčin) koji je konstantno ulijevao sigurnost u nas govoreći da nam "ni dlaka sa tijela neće faliti." Nažalost, vjerovali smo našim srpskim komšijama; vjerovali smo njihove podmukle laži koje su nas držale zaglavljene u selu. Prije masakra smo pokušali pobjeći u sigurno utočište u Živinice, međutim bili smo zaustavljeni od Srba i poslati nazad sa istim tipom razmišljanja koje nam je ponudio naš srpski komšija. Postoji mnogo razloga da je on bio izravno ili neizravno uključen u cijelu spletku incidenta u Zaklopači. Gorčin je igrao ulogu posrednika koji je manipulirao našim strahovima i našim povjerenjem u njega kao dugoročnog komšiju, kojeg su neki čak smatrali i velikim 'prijateljem', sve kako bi napravio pozornicu za što efektivniju planiranu "vojnu" operaciju od strane Srba. Mi smo svakako očitavali mijenjanje atmosfere i produbljivanje tjeskobe koja je rasla u našoj zajednici - ali nikada nismo mogli pomisliti da ćemo biti izdati na takav jedan okrutan način.

Bijeli džip sa ćiriličnim sloganom "POKOLJ"

DANIEL TOLJAGA: Koji su bili prvi nagovještaji da će se masakr dogoditi?

NIHADA HODZIC: Jednu hevtu prije masakra, obadvojica mojih amidža i moj otac su bili uhapšeni i dovedeni na ispitivanje u policijsku stanicu u Milićima. U to vrijeme moj otac je radio u Boksit Transportu u Milićima, te je jednog dana od strane rezervne policije, na putu sa posla ka kući, bio odveden zajedno sa mojim ujacima u policijsku stanicu Milići. Prvo su im tražili osobne iskaznice, kako bi provjerili da su oni muslimani. Svima koji su imali muslimanska imena, bilo je rečeno da stanu u liniju i prate policiju do stanice. Kada su konačno dosegli svoja odredišta, bili su sahatima ispitivani beznačajna pitanja. Osobna pitanja poput porijekla familije pa sve do pitanja na koje niko nije mogao dati odgovor. Na primjer, uperili bi pušku i pitali čija je - međutim, niko ne bi znao - tako kada bi moj otac odgovorio "Ne znam," ispitivač bi mu rekao "eh, znati ćeš" i onda bi ga nasilno gurnuo. Moj otac i stotine drugih muslimanskih muškaraca su bili ugurani u malu sobu gdje su gledali jezivo nasilje nad nenaoružanim civilima. Tukli su ih do neprepoznatljivosti, tako da su neki čak i nuždu vršili u gaćama, to je sve bio stravičan i zastrašujući prizor.

Ubrzo nakon svega ovoga, iako se mom ocu činilo da je trajalo mnogo više vremena, naš susjed Gorčin kojeg sam ranije spomenula, došao je na 'spašavanje'. Gorčin je bio odgovoran za puštanje mog oca iz policijske stanice tog istog dana. No, moj otac je nakon svega što je doživio počeo naslućivati da nam se nešto mnogo gore sprema nego što smo mogli zamisliti. Gorčin nas je opet uvjeravao da nam se ništa neće desiti i da moj otac moze nastaviti ići na posao, međutim nakon ovog incidenta, moj otac je prestao više da ide na posao. Naravno, drugi ljudi nisu bili te sreće, te su zadržani u pritvoru, i ne znamo šta im se kasnije desilo.

Postojali su, međutim, i drugi manji pokazatelji da nam se sprema pokolj. Otprilike isti broj dana prije masakra, Srbi su nezaustavno krstarili našim selom u potrazi za oružjem, te su zahtijevali da svi oni koji imaju bilo koju vrstu oružja - čak i "lovačke puške" - da ga predaju. Drugim riječima, oni su razoružavali naše selo danima prije masakra, kako bi osigurali da mi nemamo nikakvih sredstava da se branimo, mada niko u selu nije ni imao borbenog naoružanja.

Isto tako, pred sam početak masakra moja majka (Najla Hodžić) se nalazila u svojoj bašti kraj naše kuće, te je zapazila kada su policijski džipovi i auta najednom počeli preplavljati naše malo mjesto. Bilo je podne, tog veoma lijepog i sunčanog dana, 16-tog maja 1992. Nekoliko auta (ona se ne može sjetiti tačan broj, jer su vozila konstantno bila u pokretu), ispred njih policijsko auto, a iza policijskog auta je bio bijeli džip sa sloganom "POKOLJ" napisanim ćirilicom preko vozila. Naša kuća je bila smještena neposredno uz glavnu cestu, tako da je moja majka imala jasan pogled na sve što se dešavalo u momentu kada su se oni počeli kotrljati u naše selo, dolazeći sa glavne ceste iz mjesta Milići. Ona se sjeća da su vozila bila prenapunjena četnicima, sa dugim bradama, neki sa najlonskim čarapama pokrivenih glava, i obješenih mitraljeza tipa “Kalašnjikov” koji su visili preko njihovih grudi. Gledajući sta nam se sprema, moja majka je na brzaka dala znak najstarijem amidži Bećiru Hodžiću, koji joj je pomagao u bašti, da bježi. Njegove posljednje riječi mojoj majci su bile "ne sikiraj se sestro, sve će biti u redu, ne boj se." Nakon što su ga Četnici ugledali, odveli su ga u nepoznato i više ga nikada živog nismo vidjeli.

Strijeljanje mog dragog amidže ispred naših vlastitih očiju

DANIEL TOLJAGA: U ovom momentu, ti i tvoja majka ste bili u neposrednoj opasnosti da budete ubijeni. Možete li nam reći šta se desilo u narednim momentima?

NIHADA HODZIC: Čim su se vozila odmakla i zašla u dubinu našeg mjesta, moja majka je uletjela u kuću i počela pomamljeno da pakuje gole osnovice - kao što su čista odjeća, hrana i nekoliko obiteljih slika - kako bismo ja i moje sestre bile spremne za najgoru moguću situaciju. Iako sam tada bila djete, ipak se sjećam da sam se usred ove užasne situacije prenemagala koju odjeću da nosim - očito da nisam bila u potpunosti svjesna ozbiljnosti onoga što će nam se dogoditi. U ovom trenutku nismo imali pojma gdje je moj otac i nećemo znati njegovu sudbinu u narednih godinu dana, poslije čega smo konačno saznali da je živ. Ali, natrag na masakr. Moja majka, dvije starije sestre i ja smo potrčale preko dvorišta do kuće našeg drugog amidže (Hase Hodžića), gdje su se gotovo sve moje druge strine i njihova djeca sakupili. Samo što smo se okupili u toj kući - zajedno sa ostalih pet strini, njihovom djecom i nekoliko drugih komšija - meci su počeli sijevati, a gromoglasna pucnjava zvoniti na sve strane. Moja majka je bila sa mnom cijelo vrijeme, grleći me u svom krilu i štiteći me od sveg zla. Metci su fijukali kroz kuću stvarajući velike rupe u sudaru sa betonskim zidovima. U jednom trenutku, metak je probio kroz laganu jaknu od farmera dok sam ležala u krilu svoje majke. Metak nas je za dlaku promašio.

Za narednih petnaest do dvadeset minuta, tuševi smrtonosnih metaka ispunjavali su zagušljiv zrak ubijajući sve što se kretalo - sve što je bilo živo upoznalo bi svoju konačnu smrt. Nakon što se sve smirilo, čuli smo kako naš amidža - u čijoj smo kući tražili utočište - dovikuje našu strinu da izađe napolje. Svi smo izašli napolje i sa verande smo ugledali mog amidžu kako stoji na streljanju. Srbin je ciljao na njega spremajući se da povuče obarač svakog momenta. Moj dragi amidža je izgledao blijed i uplašen. Pitao je za cigaretu. Kako je počeo da vadi upaljač iz svog džepa, zvuk Kalašnjikova je zazvonio još jedanput i sa verande smo vidjeli strijeljanje mog dragog amidže ispred naših vlastitih očiju. Njegovo tijelo se uspravilo u visinu nekoliko stopala od detonacije i srušilo nazad na vrući asfalt, nepomično i beživotno. Moja nena je vidjela svog sina kako je bio nemilosrdno ubijen ispred njenih žalosnih i uplakanih očiju. Dok je bjesomučno vrištala "Moj sin je Mrtav", srpski Četnik je ponovo zapucao tjerajući nas nazad u kuću, šokirane, uplašene i još uvijek u nedoumici šta smo svojim vlastitim očima vidjele. Ali, moja nena je istrčala napolje, zbunjena, izgubljena i duboko povrijeđena - i tog momenta je doživjela živčani slom.

Svo ovo vrijeme, nismo ništa znali o boravištu mog oca (Ekrema Hodžića). Iz njegove perspektive, stvari su tekle drugačijim tokom nego kod nas. Još dok smo bili u kući, moj otac je sve posmatrao iz šume koja se nalazila iznad djedine kuće. On je vidio vozila puna Četnika kada su počela ulaziti u naše mjesto, vozeći u pravcu sela 'Gornji Zalkovik' i onda vraćajući se nazad prazna. Iz radoznalosti, moj otac je otišao u pravcu šume na sjevernoj strani da posmatra gdje su Četnici otišli, dok su moja dvojica amidža sišla dole u selo da vide šta se dešavalo. Samo što je otac stigao u šumu, počela je paljba rafala. On je bio u stanju šoka dok je trčao u dubine šume. Međutim, nesvjestan gdje je išao, vratio se nazad na periferiju šume zaprepašten - u nemogućnosti da shvati šta se dešavalo.

Svuda smo vidjeli kako leže mrtva tijela

DANIEL TOLJAGA: Kada je pucnjava prestala, mogu samo da zamislim šok i užas koji ste Vi i Vaša familija pretrpjeli. Možete li nam reći šta se desilo neposredno nakon masakra?

NIHADA HODZIC: Nakon što se grmljavina metaka konačno stišala, naše malo mjesto je dahtalo za kiseonikom - dahtalo za životom. Srbi su otišli na isti način na koji su došli dovršavajući svoj zvjerski posao sa krvlju na rukama. Krvlju nevinosti - krvlju Zaklopače. Usudili smo se ponovo iskoračiti iz kuće kako bismo posvjedočili taj pakao, smrt i razaranje ove neizbježne oluje koja je popljačkala naše mjesto i obeščastilo ga od svojih vrlina i dobrog života. Svuda smo vidjeli kako leže mrtva tijela. Miris smrti prožela se čitavim mjestom. Mrtva djeca, žene, muškarci. Tijela na sve strane. Bili smo u šoku. Suze kao da su gotovo posve presušile, ništa iz očiju više nije izlazilo. Sve je bilo kao noćna mora! Strašna noćna mora iz koje bi ste se očajnicki željeli probuditi, ali niste mogli. Moga amidžu smo prekrili sa dekom i onda smo nastavili ići dalje u naše mjesto - u nadi da ćemo naći preživjele.

Vidjeli smo našeg najstarijeg amidžu (Bećira Hodžića) kako leži u klečećem položaju sa zapaljenom cigaretom među svojim prednjim prstima, glavom sagnutom prema zemlji, i lokvom krvi pored njega - on je isto bio mrtav. Vidjeli smo malu djecu sa njihovim majkama ležeći jedno pored drugog na zemlji, nepomični, vrlo mirni - u vječnom snu. Rečeno nam je da je i moj otac među mrtvima. Nismo mogli dalje ići. Moja familija i ja smo odlučili da se predamo Srbima - mislili smo da nema preživjelih u našoj familiji tako da smo u ovom vrlo emocionalnom trenutku bili spremni da i mi umremo.

Na drugoj strani, moj otac se sreo sa drugom grupom muškaraca koji su preživjeli masakr i tražili spas u šumi. Među njima je bio sedamnaestogodišnji sin mog amidže Bećira po imenu Amir koji je rekao mom ocu da su svi u Zaklopači pobijeni -- te da su oni jedini koji su preživjeli. U isto vrijeme, poslije masakra, moj otac je svjedočio kako su se Srbi vratili u selo da prikriju svoje zločine u još jednu masovnu grobnicu. Moj otac je sve vidio.

Od ovog momenta pa nadalje, staza kojom je krenuo moj otac je bila razdvojena od staze moje majke, sestara i mene. To je duga priča... Kasnije smo saznali da je moj otac zaista živ, te smo se u marta 1993 godine ponovo ujedinili u Zagrebu, Hrvatska.

DANIEL TOLJAGA: Koliko sam upoznat, ostaci osmoro članova vaše familije su bili locirani u masovnoj grobnici Zaklopača. Možete li nam reći malo više o njima?

NIHADA HODZIC: Ja sam izgubila mnogo više rodbine, jer je naše malo selo bilo vrlo tijesno povezano i većina nas je bila na neki način povezana jedni sa drugima. Zaklopača je bila relativno malo selo, gdje su preko 200 ljudi bili etnički Bošnjaci muslimani. Oko šezdeset procenata cjelokupne populacije Zaklopače - negdje oko četrdeset posto su bili pobijeni, a preostalo muslimansko stanovištvo je bilo etnički očišćeno sa tog područja. Moj djedo Ibro Hodžić je bio ubijen zajedno sa mojih petoro amidža: Bećir Hodžić, Huso Hodžić sa svojim šesnaestogodišnjim sinom Mersudinom Hodžićem, isto tako Haso Hodžić, Hamdija Hodžić, i Safet Hodžić. Cijela familija Ibis Hodžića, koja je brojala deset članova, je bila pobijena, uključujući i moju rođaku Naidu Hodžić koja je imala samo četiri godine u momentu kada je bila ubijena. Također, članovi familije Hamidović koji su bili naša proširena rodbina. Moj otac i dva prva rođaka, Amir i Samir Hodžić, su bili jedini koji su preživjeli iz moje uže familije. Ali, jako je teško odvojiti bol koju osjećamo za našu bližu rodbinu od boli koju osjećamo za naše komšije i dobre prijatelje. Mi patimo za svima njima!

Do sada niko nije osuđen niti smatran odgovornim za zločine počinjene u Zaklopači

DANIEL TOLJAGA: Forenzički izvještaji ukazuju na činjenicu da su tijela žrtava zaklopačkog masakra prvo bila pokopana u selu, a kasnije da su iskopana i premještena u cilju prikrivanja zločina - baš kao što je Vaš otac i vidio. Ovo izgleda kao vrlo dobro planirana operacija, ali nijedan participant ovog groznog zločina nikada nije bio procesuiran pred istražnim organima. Prema Vašem mišljenju, šta bi se trebalo učiniti u cilju stavljanja pritiska na vlasti Bosne i Hercegovine da konačno procesuiraju osumnjičene za ovaj pokolj?

NIHADA HODZIC: Pa ja zasigurno nisam stručnjak u ovom polju. Sve što mogu reći je to da je moja familija pokušala raznim načinima da identifikuje odgovorne za pokolj i stavi pritisak da se makar neka pravda zadovolji. Moja familja je, zajedno sa ostalim ljudi iz sela koji su preživjeli ovaj pokolj, dala brojna svjedočanstva u različitim izvorima pokušavajući pronaći osobe koje su direktno bile uključene u masakr. Nama veliku prepreku stvara činjenica da su ljudi, koji znaju ili koji bi mogli poznavati ove Srbe, ubijeni. Nažalost, ili na sreću, moj otac nije bio blizu da identificira bilo koje potencijalne sumnjivce, ali znamo zasigurno da su snage policijske stanice Milići bile direktno uključene u zaklopački masakr. Naravno, bili su neki pokušaji da se određeni pojedinci ispitaju, ali od toga nikada nikakvih rezultata nije bilo. Proces je bio extremno spor i iscrpljujući, i do sada niko nije osuđen niti smatran odgovornim za zločine počinjene u Zaklopači u maju 1992 godine.

DANIEL TOLJAGA: Transkripti Haskog tribunala ukazuju na to da je Milenko Đurić bio direktno uključen u događaje koji su vodili ka masakru u Zaklopači, uključujući i zahtjeve da bošnjački mještani predaju svoje oružje. Zanimljivo je da se u lancu zapovijedanja Đurić nalazio odmah ispod Milomira Stanića - bivšeg gradonačelnika odgovornog za sve civilne i vojne vlasti u Vlasenici. Stanićev autoritet se također pružao to logora Sušica, gdje su Srpske snage podvrgnule 2,500 bošnjačkih civila užasnim uvjetima, mučenjima, silovanjima i ubistvima. Da li mislite da će Đurić i Stanić ikada biti privedeni pred lice pravde?

NIHADA HODZIC: Nažalost, u tom pogledu ja sam vrlo pesimistična. Ne vidim da je ikakva mjerodavna pravda poslužena. Kao što smo jasno vidjeli iz bivših suđenja srpskim ratnim zločincima, kao i njihovim naknadnim osudama, izrečene presude su samo površne brojke koje čak u potpunosti nisu ni primijenjene u većini slučajeva. Mi ne želimo spekulirati o razini "Gorčinove" uključenosti u Zaklopački masakr, ali vjerujemo da će on ostati na slobodi bilo kako. Mi isto tako imamo razloga sumnjati da je on mogao bio indirektno uključen, posebno jer je savjetovao mog amidžu Hasu (zbog njihove predratne nenaklonosti) da bi trebao predati svoje "oružje", insistirajući na tome da moj amidža ima pušku i da je treba predati Srbima. On je isto tako, kao što sam ranije rekla, nastavio da uliva povjerenje u nas da smo sigurni i da bi svi trebali odlučno ostati u našem selu jer po po njegovim riječima nije bilo potrebe da mi igdje idemo. Do ovog datuma, niko nije bio osuđen za ratne zločine u Zaklopači, a sadašnji trend presuda ne ukazuje da će ikad biti pravde za žrtve masakra.

Želim da nastavim svoju borbu na većem političkom igralištu

DANIEL TOLJAGA: Hvala Vam što ste sudjelovali u ovom intervju-u. Da li biste na kraju željeli išta dodati?

NIHADA HODZIC: Iako sam u vrijeme masakra u Zaklopači bila vrlo mlada, ja i dan danas živim sa tekovinama tog pokolja. Moj otac se usljed potresnih uspomena još uvijek budi u noćnim morama, a moja majka još uvijek pati od nuspojava prouzrokovanih šokom i traumatskim stresom. Danas, ja se borim da podignem svijest o onome što se desilo u Zaklopači 16-tog maja 1992, jer smatram da je važno napomenuti da genocid nije bio ograničen samo na Srebrenicu - bio je rasprostranjen dalje i izvan nje - preko čitave istočne Bosne. Ovo su bili osmišljeni i hladnokrvni, dobro isplanirani masakri, koji su ciljali jednu specifičnu grupu ljudi za istrebljenje - muslimansko stanovništvo - stoga moramo nastaviti govoriti o ovim tragičnim događajima kako ne bi bili apsorbirani i zaboravljeni u pretekstu većih masakra kao što onaj u Srebrenici 1995. Ja sam treutno u mojoj zadnjoj godini fakultetskog studiranja u smjeru Međunarodnih studija i želim da nastavim svoju borbu na većem političkom igralištu, gdje bi mogla zahtijevati mjerodavnu pravdu za svaku pojedinačnu smrt - svaku i pojedinačnu zaboravljenu statistiku. Želim da postavim lice na brojku žrtve i da pomognem ljudima da upamte šta se desilo u periodu od 1992-1995 širom Bosne i Hercegovine, kako ne bismo ponavljali iste greške u budućnosti. Mir i dalje ostaje vrlo nedostižan u Bosni, a retorika koju neki političari koriste ne ukazuje vrlo optimističnu budućnost.