$1.3 MILLIONA ZA PROPALU SRPSKU PROPAGANDU U AMERICI I GENOCIDNOG 'PESNIKA NJEGOŠA'

Prelijepa Bošnjakinja Ajla Karajko o propalom Dodikovom govoru na Columbia University u New York-u. Ovaj članak prenosimo sa Bosnjaci.net i drago nam je da se Bošnjaci u Americi napokon bude i staju u odbranu svoje države i svog naroda.

New York: Dodik donirao oko 1,300,000 KM za zadužbinu srpsko-crnogorskog genocidnog pjesnika Njegoša

VILA IZ DODIKOĐIJE

Ajla Karajko

Autor: Ajla Karajko

Svijet je pun ljudi koje možete slušati bez prestanka, ljudi koji prostoriju u koju uđu ispune vedrinom i koji najsivije zidove okreče u nevjerovatne boje svojim riječima. Milorad Dodik nije jedan od takvih.

Predsjednik Republike nam Srpske je na svoj sopstveni govor zakasnio ni manje ni više nego 10 minuta. Ko zna, možda je to njegov način da pošalje poruku podrške onim 10 000 majki Srebrenice. Sumnjam. Ušao je u prostoriju bez pozdrava i sjeo na rezervisano mjesto u prvom redu. Tik ispred mene. U trenutku sam se zapitala kakva sredstva je morao koristiti da bi se dočepao mjesta govornika na jednom od najboljih univerziteta svijeta. Smiješno je, znate. Jedna od glavnih odgovornih osoba zbog koje su i Dejton i integracija u EU ugroženi je pozvan da govori o pomenutima.

Misao mi je prekinuo njegov pogled. Zvirljajući po prostoriji, Dodikove su se oči zaustavile na meni. Pogledi su nam se sreli. Nasmiješio se baš onako kako se nasmiješi nepoznatom gostu na stubištu. Znate ono, nije vam komšija i pozdrav bi bio previše, a opet ne želite biti toliki debil i samo proći pored žive osobe. Baš tako. Moram priznati da mi se u tom trenutku učinio kao čovjek. Čovjek sa tijelom i glavom pričvršćenom na to tijelo, doduše ne baš proporcionalno ali plastična hirurgija je van moje domene. Nešto kasnije sam potvrdila da moja pretpostavka i nije bila pogrešna. Dodik jeste neko ljudsko biće. Ali definitivno nije čovjek. I nema karakternih osobina da bi bio!

Nakon što je dr. Timothy Frye, direktor Harriman Instituta na Kolumbiji završio predstavljanje predsjednika rečenicom čija je jasna poruka bila genocid nije pod znakom upitnika, Dodik je uzeo mikrofon sa podignutim dlakama na glavi. Dodik ne priznaje genocid. On čak i nema pojma šta je to genocid. Ili bar tako priča dok se vozika okolo po razrušenoj Bosni i Hercegovini u svojoj limuzini. Napokon je progovorio. I vjerujte mi, drago vam je što to niste čuli. Nisam lingvista, ali znam razliku između govora koji priliči jednom predsjedniku i govora koji koriste zidari kada se dovikuju sa krovova.

Kako bih izbjegla nepotrebnu frustraciju odlučila sam slušati njegovog prevodioca. Ni on nije puno bolji imajući u vidu da je par puta zatražio pomoć publike, ali eto, razumijem da je teško govoriti strani jezik. Međutim, ne razumijem i ne želim razumjeti da predsjednik jednog dijela naše drage ne govori ne samo bosanski, već ni srpski jezik. Toliko o edukaciji ovoga čovjeka i o njegovom srpstvu.

Neću se previše fokusirati na njegov unaprijed smišljeni govor, isproban bar tri puta u tri države. Podvući ću samo da Milorad Dodik želi jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, koja je trenutno IMAGINARNA zemlja poput svih onih koje su nekada činile veliku Jugoslaviju. Podvući ću, također, da je Republika Srpska jedina REALNA zemlja, čije su institucije i ekonomija SAVRŠENE. Jedini problemi, prema mišljenju Dodika, su sadašnji visoki predstavnik koji krši ustave Dejtona, i bivši visoki predstavnik koji je, eto, napisao memoare. Ne da je to zanimalo ikoga u publici.

U govoru Dodika sam primijetila dosta konflikta, međutim skidam mu kapu za kriticizam međunarodne zajednice i njihovih intervenecija. Predsjednik Republike Srpske je svoj govor završio izjavom da Bosnu i Hercegovinu niko ne voli. Bošnjaci je ne vole jer ne znaju kako napraviti samo muslimansku državu. Hrvati je ne vole jer su već godinama potčinjeni. Srbi je ne vole jer škodi ekonomiji Republike Srpske, inače svjetske velesile. Međutim, nekako Srbi su jedini koje žele jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu. Izvinite na izrazu, ali jebo Hollywood i španske serije, kad ovaj čovjek režisira čitavu jednu državu u kojoj on kao glavni lik igra pravi monopol sa živim ljudima.

Tako sam ja sjedila tu i šutjela onako kako majke obično šute kad ih njihova petogodišnjakinja pita šta je sex. Zaprepašteno, nespremno na bilo kakav odgovor, postiđeno također. Šutjela sam jer su se riječi ovoga čovjeka zabile u moje snove o budućnosti Bosne i Hercegovine i ostavile me sa zaprepaštenim izrazom lica. Šutjela sam jer nisam bila spremna da čujem od predsjednika jednog dijela svoje zemlje da je čitav motiv rata iz devedesetih bilo etničko čišćenje onih 30% Srba iz Sarajeva. Šutjela sam jer me je bilo stid onih nekoliko studenata i profesora koji su tu došli da nauče nešto više, da čuju istinu.

Taj moj momenat ni-na-nebu-ni-na-zemlji je prekinut blicem aparata Dodikovog novinara, inače jedinog prisutnog novinara. Zašto mi se čini da je neko i ovdje uvukao svoje krvave prste?

Ubrzo su počela stizati pitanja iz publike. Kažu da ne postoji glupo pitanje, ali ostavljam svakom na lični izbor da prosudi prvih par. “Gospodine predsjedniče, možete li reći odakle vam cifra da je 10 000 Srba izgubilo život tog i tog dana?” – pitao je izborani, ćelavi čovo sa ciničim osmjehom na licu, misleći kako će petocifrenim ciframa zamagliti oči publici. Ne moram napominjati kako je Dodik iskoristio priliku da obavijesti publiku kako su brojke o žrtvama Srebrenice netačne, godinama manipulirane i nepotrebne. Situacija se malo zagrijala kada je mladić pitao zašto predsjednik odbija koristiti riječ genocid. Dodik je okrivio politiku i međunarodnu zajednicu za pogrešno korišten termin, jer Srebrenica je ništa više od samo strašnog zločina. U meni je već vrilo. Podigla sam ruku bez imalo oklijevanja. I znala sam. Znala sam da će od svih podignutih ruku gospodin – moderator izabrati baš ruku mlade plavuše u pink košulji predpostavljajući da neću biti u mogućnosti da se suočim sa gospon. Strašnim i prolongiram već postojeću napetost u prostoriji. Izgleda da mu treba par lekcija o “izgled-vara”. Tako sam ja, iako sa predpostavkom da sam mlada razmazana babina djevojčica, dobila tu čast da postavim posljednje pitanje. Najveći problem mi je bio kako da ga oslovim. “Predsjedniče” sadrži previše poštovanja. “Hej, ti” je ispod mog nivoa. Nisam ga ni oslovila. Bolje je tako. Riječi su samo krenule iz mene: “Prije par minuta ste spomenuli da ne želite biti povezani sa ratnim zločincima Karadžićem, Mladićem, Miloševićem i njihovom politikom. To poštujem. Međutim, ako je tako, zanima me kako to da ste poslali privatni avion po Biljanu Plavšić, te je lično dočekali na aerodromu u Beogradu? Ipak, Plavšićka je osuđeni ratni zločinac. To je činjenica. Međunarodno priznata činjenica.”

Nakon par minuta privatnog razgovora sa prevodiocem, svjestan da nema izbora jer je publika jasno čula i jako dobro razumjela moje pitanje postavljeno na engleskom jeziku, bez intervencije prevodioca koji je konstantno nastojao ublažiti sva pitanja postavljenja na jednom od jezika bivše Jugoslavije, Dodik mi je odgovorio: “Poslao sam avion zato što posjedujem avion. Plavšić je moja prijateljica koja je odslužila svoju kaznu. Opet bih uradio isto.”

Ja imam dvadeset godina. Još uvijek sam student. Dodik je pedesetdvogodišnji predsjednik. Je li suludo što sam očekivala inteligentniji ili ako ništa opširniji odgovor?

U tom svemu, posebno me je začudilo Dodikovo iznenadno razumijevanje ljudskih prava. Također me je začudilo što šerif nije znao koliko je tačno vremena njegova najbolja prijateljica Plavšić provela u zatvoru. Učinila sam posljednje napore i dala mu tačnu cifru. Za dobro vaše jetre, poštedit ću vas detalja o suvišnim komentarima iz publike.

Uslijedio je aplauz onih nekoliko saradnika koji su iskoristili priliku da na račun države obave shopping u njujorškoj petoj aveniji, i Dodik se bez pozdrava zagubio iza zatvorenih vrata. Ja sam otišla po svoju zastavu Bosne i Hercegovine koju mi nije bilo dopušteno unijeti u prostoriju. Pozdravila sam se sa par dragih prijatelja i izašla na glavna vrata. Dočekali su me ljuti, smrznuti ljudi sa plakatima. Protestvovali su. Ne zato što je Dodik održao govor, već zato što im nije bilo dopušteno da čuju taj govor iako su se zvanično registrovali. Neki od tih ljudi su bili predstavnici bosanskohercegovačke misije pri UN-u. Zapitajte se zašto oficijalnim predstavnicima naše drage BiH u Sjedinjenim Američkim Državama nije bio dozvoljen ulaz.

Dodik se nije više pojavio. Otišao je na zvančini prijem na kojem je donirao $1,000,000 za zadužbinu Njegoša, programa koji promoviše studij srpske politike.

Znači da ponovim, Dodik je donirao oko 1,300,000 KM. Pogodite od kud mu te pare. Nije da riječ “korupcija” odzvanja. A sada pogodite koga će to najviše pogoditi? Pomislite samo na gladne, nezaposlene Bosance. Pomislite na pare ukradene iz VAŠEG novčanika.

Eto, tako je u ovom performansu trećerazrednog cirkusa, vila iz Dodikođije doletjela privatnim avionom i iza sebe ostavila 1,300,000KM kao nagradu Amerikancima. Za šta, to je tek da vidimo. Sumnjam da će nas šerif Dodik razočarati. Lično, očekujem sustavnu i legalnu pljačku hiljada građana Bosne i Hercegovine, koja će nas odvesti ni manje ni više nego u totalni finansijski, socijalni i ljudski kolaps.

A svima vama nezadovoljnim građanima poručujem da se obavezno nastavite žaliti na nacionalizam, ali da i dalje birate iste nacionalističke stranke predvođene sebičnim autokratima i kroničnim destabilizatorima bolje budućnosti koji, evo sada i javno, uzimaju iz VAŠIH džepova i daju nekom tamo Njegošu.