SREBRENICA: AKADEMSKA NEČAST PROF. IAN BURUMA

“Naravno, kao što Buruma napominje, bilo je žrtava i na srpskoj strani (napomena: mnoge od tih žrtava su pobijene od strane srpske vojske koja je nastojala da uništi multietničke bosanske gradove poput Sarajeva), ali velika većina tih srpskih gubitaka je žrtvovana u vojnim kampanjama vođenim da se eliminira ne-srpsko stanovništvo u cilju stvaranja projekta ‘Velika Srbija.’ Isto tako, milioni Nijemaca su poginuli tijekom Drugog svjetskog rata u službi Hitlerovih čežnji za rasnom čistoćom Trećeg Reich-a. Defektni način razmišljanja prof Burume nas vodi na sličan smjer izjednačavanja nacista s njihovim žrtvama.”

Ian Buruma, prof. na  Bard College-u u ruralnom zaseoku Annandale-on-Hudson, NY

Autor: Daniel Toljaga

U nedavnom članku objavljen u kanadskim novinama ‘Globe and Mail’, 30. maja 2011, prof Ian Buruma negirao je značajnu odluku međunarodnog sudstva da je pokolj u Srebrenici 1995 bio zločin genocida. (1) Komentari nekoga sa titulom profesora ljudskih prava i novinarstva (na Bard College-u u ruralnom zaseoku Annandale-on-Hudson, NY) bi trebali biti utemeljeni na integritetu i savjesnom istraživanju, posebice kada se raspravlja predmetom težine genocida – “najgoreg [zločina] na europskom tlu od Drugog svjetskog rata” prema riječima glavnog tajnika UN-a.(2) Umjesto toga, prof Buruma se bavi složenim pitanjima superficijalno, djelomično i obmanljivo.

Mada ne mora biti relevantno da je prof Ian Buruma nizozemskog porijekla, ipak čitajući njegov pokušaj da redefinira naše shvaćanje onoga što se dogodilo u Srebrenici, nemoguće je ne sjetiti se učešća njegovih zemljaka, holandskih vojnika koji su dopustili osvajačkim srpskim snagama da odvoje bošnjačke familije, teroriziraju i nasilnički protjeraju žene i djecu iz enklave, zatim sistematski strijeljaju 8000 muškaraca i dječaka. Izbjeglicama su čak naredili da napuste zaštitnu bazu Ujedinjenih nacija te ih predali na strijeljanje srpskim snagama. U svojim generalizovanim navodima da vojna intervencija pridonosi povećanju nasilja, prof Buruma izostavlja bilo kakvu referencu na posljedice vojne ne-akcije NATO snaga u Srebrenici.

U isto vrijeme Buruma ne samo da izostavlja nezgodne činjenice, nego pogrešno predstavlja šta se zapravo desilo u Srebrenici, kao i širi kontekst u kojem se masakr dogodio. Tragedija Srebrenice nije bila samo slučaj etničkog čišćenja u kontekstu “građanskog rata”, kako ga Buruma opisuje, nego vrhunac sistematskog programa za eliminaciju bošnjačkog stanovništva istočne Bosne. Ovaj program je uzeo maha u procesu srpske strategije teritorijalnog širenja čija je ključna komponenta bila etnička homogenizacija. Događaji koji su se dogodili u julu 1995 godine, a za koje su međunarodni sudovi utvrdili da čine zločin genocida, prethodili su prema Ujedinjenim nacijama trogodišnjim “usporeni procesom genocida.”(3) Kao akademik odgovoran za učenje studenata osnovnim načelima ljudskih prava i novinarstva, Burumovo nepoštivanje utvrđenih činjenica u predmetu Srebrenice je neoprostivo.

Burumova analiza Srebrenice je utemeljena na pogrešnom tumačenju agresije na Bosnu i Hercegovinu kao “građanskog rata”. Iako takav opis moze zvučati vjerodostojnim neiskusnim i neinformisanim studentima, prof Buruma bi trebao znati bolje. Bosanski rat nije bio građanski rat, i predstavljati ga kao takvog je predrasudna misinformacija. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je potvrdio da je rat u Bosni bio međunarodni oružani sukob (4) U taj sukob je bilo uključeno nekoliko strana: vlada Republike Bosne i Hercegovine, značajan vojni angažman vlada Srbije i Hrvatske u suradnji sa samoproglašenim entitetima Republike Srpske, hrvatske Republike Herceg-Bosne i Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, kao i vojna intervencija NATO snaga. (5) Ali u suštini, rat je bio pokušaj tadašnje aspirantne regionalne sile, Srbije, uz pomoć lokalnih saveznika, da spoji i integrira Srbima naseljena područja na teritorijama – ne samo jedne, nego dvije suverene države, Hrvatske i Bosne i Hercegovine – sa vlastitim teritorijem.

Nakon što je opisao bosanski rat kao građanski rat, prof Buruma upozorava da se dvije “strane ne mogu lako podijeliti na žrtvu i agresora, dobrog i zlog”. Zanemarivanje postojanja “zajedničkog zločinačkog poduhvata”, koji je učestvovao u stvaranju ‘Velike Srbije’, nam pokazuje da se prof Buruma opet ne obazire na činjenice. Velika većina ratnih zločina dokumentiranih tijekom rata u Bosni bili su počinili srpske strane u potrazi za tim ciljem. (6)

Naravno, kao što Buruma napominje, bilo je žrtava i na srpskoj strani (mnoge od tih žrtava su pobijene od strane srpske vojske koja je nastojala da uništi multietničke bosanske gradove poput Sarajeva), ali velika većina tih srpskih gubitaka je žrtvovana u vojnim kampanjama vođenim da se eliminira ne-srpsko stanovništvo u cilju stvaranja projekta “Velika Srbija.” Isto tako, milioni Nijemaca su poginuli tijekom Drugog svjetskog rata u službi Hitlerovih čežnji za rasnom čistoćom Trećeg Reich-a. Defektni način razmišljanja prof Burume nas vodi na sličan smjer izjednačavanja nacista s njihovim žrtvama. (7)

Bilo je mnogo mnogo više žrtava među ne-srpskim, pogotovo među bošnjačkim stanovništvom - ne samo preko 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka koji su sistematski strijeljani u Srebrenici - u fiktivnom "građanskom ratu" prof Burume. Kampanja genocida, vođena sa ciljem teritorijalne kontrole uz pomoć etničkog čišćenja, proširivala se i na mnogim drugim teritorijama izvan Srebrenice. Prof Buruma ne napominje ili čak namjerno izostavlja da napomene da su bivše vođe bosanskih Srba, Radovan Karadžić i Ratko Mladić, trenutno na suđenju u Hagu za genocid u Srebrenici i još osam općina širom Bosne i to u - Bratuncu, Foči, Ključu, Kotor Varoši, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici, Zvorniku i Srebrenici. (8)

U pokušaju da testira odredbe iz Konvencije Ujedinjenih nacija o genocidu iz 1948, MKSJ je definirao grupu ciljanu za genocid u Srebrenici kao bosanske muslimane istočne Bosne – regije na kojoj je ležala Srebrenica kao ‘nepročišćeni’ dio teritorija do kraja. Suci Međunarodnog krivičnog suda (MKSJ) i Međunarodnog suda pravde (MSP), pažljivo su razmotrili i objasnili zašto smatraju da masakr u Srebrenici ispunjava definiciju genocida uokvirenu u Konvenciji o Genocidu, relevantnom pravnom dokumentu. Prof Buruma ne samo da zanemaraje tekst same Konvencije, nego upotrebljava grube i diskreditirane usporedne između neuspjeha bosanskih Srba da pobiju sve preživjele stanovnike Srebrenice i navodnih nacistickih planova da unište “sve Jevreje”, kako bi umanjio kredibilet sudskim odlukama.

Na temelju činjenice da bosanski Srbi nisu pobili sve članove ciljane grupe, Buruma tvrdi da: “etničko čišćenje, iako vrijedno prezira, nije isto što i genocid… Što više prizivamo duhove Hitlera time i trivijaliziramo grozotu onoga što je on počinio.”(9) Implikacije ovakve izjave prof Burume — da je pozivanje na genocid u ovom slučaju netačna, neprimjerena i eksploatacijska — pokazuje nedostatak bilo kakvog razumijevanja Konvencije o Genocidu. Ista Konvencija nije namjeravala utvrditi Holokaust kao mjerilo za ocjenjivanje budućih genocida; naprotiv, Konvencija je uspostavljena kako bi se spriječilo ponavljanje Holokausta.

Haški tribunal je razmotrio i odbacio ideju da pojam genocida zahtijeva ili podrazumijeva pokušaj da se eliminiraju “svi članovi” ciljane grupe. Cilj Konvencije nije samo kažnjavanje genocida nakon što se desi, nego sprječavanje ovog zločinačkog čina da se desi. Definicija implicitno naglašava da se genocid počinjava “s namjerom da se u cijelosti ili djelimično uništi neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa kao takva.” Prof Buruma predlaže da je definicija genocida namjerno proširena kako bi se iskoristila kao sredstvo opravdavanja vojne intervencije. Međutim, izgleda da je on upravo taj koji je svjesno sužava definiciju genocida kako bi porekao njenu praktičnu vrijednost. Konvencija o Genocidu je osnovni pravni okvir za korištenje ovog pojma i po tom pitanju je vrlo jasna.

U primjeni odredaba Konvencije, suci MKSJ-a su utvrdili da genocid nad određenom ciljanom grupom nije morao uključivati sve članove nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine. Trebamo se samo zapitati da li nacistički pokušaj da poštedi živote mađarskih Jevreja za novac definira Holokaust kao nešto manje od genocida, ali Haški tribunal je ipak pregledao značajnije metode ograničavanja ciljane skupine za potrebe Konvencije, kao što su geografska lokacija i kontrola. Sudsko žalbeno vijeće u predmetu Radislava Krstića primjećuje da:

“Nacistička Njemačka možda je imala namjeru da eliminira Jevreje samo u Evropi; ta ambicija vjerovatno se nije protezala, čak ni na vrhuncu njene moći, na preduzimanje takvog poduhvata na globalnoj razini. Isto tako, počinioci genocida u Ruandi nisu stvarno namjeravali da eliminiraju pripadnike etničke grupe Tutsi izvan državnih granica. Namjera počinioca genocida da uništi uvijek je ograničena prilikama koje mu se pružaju. Mada ovaj faktor ne može sam za sebe biti pokazatelj toga da li je ciljana grupa znatna, on može – u kombinaciji s drugim faktorima – biti od pomoći prilikom analize.”(10)

MKSJ je odbacio argumenat da je pošteda života bošnjačkih žena, djece i prisilno protjeranih iz Srebrenice bila išta drugo nego najučinkovitiji metod genocida osmišljen od srpskog rukovidstva, jer je kao takav imao smanjen rizik odmazde pred brižnim ođima međunarodne zajednice:

“Odluka da se ne ubiju žene i djeca može se objasniti postojanjem kod Srba svijesti o javnom mnijenju. Za razliku od operacije ubijanja zarobljenih muškaraca, takva operacija se teško mogla sakriti ili prikazati vojnom operacijom, te je stoga donosila veću opasnost od međunarodne osude… Pažnja međunarodne javnosti usredotočena na Srebrenicu, kao i prisustvo snaga UN na tom području, spriječila je članove Glavnog štaba VRS-a koji su smislili genocidni plan da ga provedu na najdirektniji i najefikasniji mogući način. Ograničeni okolnostima, oni su primijenili metod koji im je omogućio da provedu genocidni plan uz najmanji mogući rizik od odmazde.”(11)

Vrijedno je uporediti retoriku prof Burume sa riječima sudije Theodora Merona prilikom posjete Memorijalnom centru u Potočarima u junu 2004, kada je pročitao izvedbe iz Krstićeve žalbene presude. Sudac Meron, koji je preživio Holokaust, predvodio je MKSJ na žalbenom ročištu u predmetu Krstić kada je međunarodni krivični sud jednoglasno zaključio da je masakr u Srebrenici bio genocid:

“Kao jedan od najtežih zločina koje ovaj Međunarodni sud ima nadležnost da kažnjava, zločin genocida se izdvaja po tome što je posebno sramotan i zaslužuje posebnu osudu… Težina genocida ogleda se u strogim zahtjevima koji se moraju zadovoljiti prije no što se donese osuđujuća presuda za to krivično djelo. Ti zahtjevi – uslov postojanja dokaza posebne namjere i pokazatelja da je cijela grupa, ili njen znatan dio, bila određena za uništenje – čuvaju od opasnosti da se osuda za to krivično djelo izrekne olako. Kada se, međutim, zadovolje ovi uslovi, pravda se ne smije skanjivati da počinjeni zločin nazove njegovim pravim imenom. Nastojeći eliminirati dio bosanskih Muslimana, snage bosanskih Srba su počinile genocid. Oni su odredili za uništenje četrdeset hiljada [40.000] Muslimana stanovnika Srebrenice, koji su kao grupa predstavljali bosanske Muslimane uopšte. Oni su svim zarobljenim muškarcima Muslimanima, i vojnicima i civilima, starim i mladim, oduzeli njihove lične stvari i dokumente te ih smišljeno i metodično ubijali isključivo na osnovu njihove pripadnosti. Snage bosanskih Srba su bile svjesne, kada su se upustile u svoj genocidni poduhvat, da će bosanskim Muslimanima zlo koje su im nanijele donijeti trajne nevolje. Žalbeno vijeće s potpunim uvjerenjem izjavljuje da pravda osuđuje, odgovarajućim formulacijama, ogromnu i trajnu štetu koja je nanesena i pokolj u Srebrenici naziva njegovim pravim imenom: genocid. Odgovorni će nositi ovu stigmu, i ona će služiti kao upozorenje za budućnost svima onima koji pomisle da počine takvo gnusno djelo.”(12)

Zaključak:

Postoje okolnosti u kojima je pitanje upotrebe riječi genocid opravdano u odnosu na određenu situaciju ili pak u nekim drugim okolnostima ovakvi upiti mogu biti dio legitimnog uvida u prirodu kriminala i učinkovit način za prevenciju genocida. Prečesto, metoda na kojoj se ova analiza temelji otkriva autorovu neukost (ili odbacivanje utemeljenih činjenica) koja onda prelazi u nijanse revizionističkog poricanja i pokušaje da se prikrije govor mržnje. Slabo informisani lični stavovi prof Ian Buruma-e gotovo i da ne doprinose ikakvoj raspravi dokle god su temeljeni na njegovom nepoznavanju teksta Konvencije o Genocidu i pogrešnom tumačenja njenih odredbi. Teško je izbjeći zaključak da je Buruma prvenstveno zainteresovan da iskoristi usporedbe između Holokausta i Srebrenice, referencama na građanski rat i navodnim nesposobnostima da razlikuje žrtve i agresore, i to sve u cilju pružanja platforme za političke stavove u vezi vojne intervencije koja je doista spasila mnoge živote. Naravno, vojna intervencija NATO snaga je došla prekasno i nije spriječila masakr u Srebrenici, ali je ipak preventirala eliminaciju drugih zaštićenih zona i stopirala uspjeh srpskih snaga da počinje opsežnije zločine. Još uvijek je nejasno da li stavovi prof Burume proizilaize iz njegovog neznanja ili pak nepoštenja, ali bilo kako bilo, ovi stavovi su jadan prilog raspravi od profesora ljudskih prava i novinarstva.

Dok je sloboda govora vitalna odbrana istine, poricanje historijskih dokaza — koje negiranje genocida predstavlja — pada izvan oblasti onoga što se može razumno ili ispravno raspravljati. Dana 28 juna sam poslao e-mail Ian Burumi tražeći od njega da preispita svoje stavove i da ih uskladi sa činjenicama. Nadam se da će se javno distancirati od svojih ranijih izjava.

Za FusNote vidi:
http://danieltoljaga.wordpress.com/2011/07/10/srebrenica-academic-dishonesty-of-prof-ian-buruma/